SpužvaBoBove Kronike

Da znam, ovo je post za zadnji susret s OTM - a, a nisam postala za predzadnji susret. To je zato što sam reinstalirala Windowse, a drugi komp mi je u kvaru pa ne mogu raditi u InDesignu. Ispričavam se!

Sad kad sam se lijepo ispričala, vrijeme je da i objasnim naslov posta. Dakle, prošli susret se pričalo o Faceu i kako on proaktivno utječe na mase i medije. Da samo spomenem kako sam tu temu već obradila u svojoj emisiji i kako će uskoro biti link za download na stranici bloga. Ali ga ionako nisam htjela spominjati u postu jer mislim da postoje kudikamo korisnije društvene mreže kojima se možete služiti i koje će vam služiti kao puno bolji izvor informacija (što ne znači da ga smatram lošijim, dapače, sviđa mi se upravo zbog svoje jednostavnosti i besmislenosti).

Prva je Facebookov najljući konkurent, MySpace. MySpace nudi neopisivo bogatiji sadržaj te veći prostor za kreativno stvaralaštvo i priliku da vas primjete nego Facebook. Mnogi su se bendovi proslavili upravo preko ove društvene mreže, a stalno se održavaju natjecanja u različitim kategorijama. Dobro, ovo vam neće pomoći toliko u novinarskoj karijeri (osim ako ste glazbeni kritičar), ali ako mislite postati svjetski poznati glazbenik još nije kasno da svoj uradak uploadate na MySpace.

Svi smo mi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih

Druga mreža je LinkedIn, jednostavno dizajnirana socijalna mreža namijenjena umrežavanju posloprimaca i poslodavaca. Profil vam služi kao sažeti opis vašeg CV - a, a dobra stvar kod prijatelja, odnosno poslodavaca i posloprimaca je što si mogu pisati preporuke. Više preporuka znači da će vas “jači igrači” brže i bolje prepoznati te vas pozvati u svoj tim. Odlična mreža čak i ako imate posao jer tržište rada kontinuirano i transparentno prati razvoj vaše karijere.

Bosanci vs. Hercegovci i na LinkedIn - u (šalim se; poželjno je da svaka zemlja, još dok je LinkedIn nepopularan u Hrvatskoj pa nas svrstavaju u isti koš sa Srbima, Bosancima i Hercegovcima, ima svoju grupu)

Zadnja mreža je Twitter o čijem aktivizmu možete pročitati nešto više ovdje. Privlačnost Twittera, koji se definira kao mikrobloging servis (slično updateanju statusa na Facebooku) leži upravo u jednostavnosti i brzini. Kad želite pratiti neki događaj i želite najbrže dobiti informacije, a ne možete upaliti radio ili web streamati sadržaj (recimo, sportski prijenos) bilo bi kul da vam se svake minute u obliku kratke rečenice (SMS - a) ti sadržaji pojavljuju na kompu, odnosno na smartphoneu kako bi bili ažurni. Isto tako, veoma pomaže kad izvještavate u nekom kriznom području jer onda brzo možete promijeniti status ako ste, npr., ozlijeđeni ili uhićeni. Zato mnoštvo novinaraima status na Twitteru, uključujući Tenu Perišin (ona mi je zaravo jedini kontakt s maila kojeg sam mogla naći).

Nedavna gošća za kolegij Osnove televizije, Colleen Graffy, redovito obnavlja status na Twitteru, a ujedno je i pristupačna

Najveći nedostaci ovih mreža je nezastupljenost na hrvatskom tržištu, a u slučaju Twittera nedostatak besplatne SMS službe, odnosno skupi bežični/mobilni internet. Ipak, kao budući novinari trebali bi pratiti i/ili stvarati trendove ako se nadate zaposlenju u uglednijim i stranim tvrtkama pa se već jednom okanite tih Djikanskih uleta i počnite kreativno stvarati kako bi postali Murdoch ovih prostora.

• Leave a comment... (14)

Isplati li se ići na konferencije? Moj kolega tvrdi da ne jer su nekad novinari prisiljeni pisati ono što im PR kaže pa na kraju ispadne da su i PR – ovci i novinari dio iste bagre.

Nije istina!

PR – ovci dobiju više love te su više cijenjeni, dok novinari (koji su odlučili pisati za PR, a ne protiv njega) samo kupe njihove mrvice. Iznimka su pravi istraživački novinari, no ako želite biti jedan od njih, pozdravite se s obitelji, hranom i sigurnim životom.

Mmmmmm! Zvuči tako dobro da ne znam za koji tarifni paket da se odlučim. Nazvat ću Moj Kroj!

Ja: Halo! Moj Kroj, možete li mi preporučiti tarifu? Dvoumim se između Svjetlucavog spreja 300, Malog piskarala 150 (sličnost sa stvarnim tarifama i imenima je slučajna, ovom izjavom se ograđujem od moguće patentne tužbe) i Novinara sa žigicama 60.

Moj Kroj: Naravno! Sad sam ja na redu da vam postavim pitanja! Za koliko biste se Mažuranića prodali? Ako biste se prodali za više od 500 kn pritisnite 1, ako biste htjeli kupovati i prodavati druge, pritisnite 2, ako nema te cijene na svijetu koja bi vas mogla kupiti pritisnite 3.

Ja: 3

Moj Kroj: Drugo pitanje! Biste li izdali ili životno ugrozili osobe s kojima ste emocionalno i materijalno povezani po cijenu istine? Ako vaš odgovor ovisi o situaciji pritisnite 1, ako vaše emocionalno i materijalno bliske osobe to rade drugim ljudima pritisnite 2, ako ni sa kim niste blisko vezani pritisnite 3 (kartonska kutija u kojoj spavate i vaš omiljeni pas lutalica ne računaju se).

Ja: 1

Moj Kroj: I zadnje, ali ne najmanje važno pitanje! Koliko ste tečajeva pravilnog i pristojnog ulizivanja dosad položili? Ako ste položili više od dva pritisnite 1, ako ne pristajete na ništa manje nego da se drugi ljudi vama ulizuju pritisnite 2, ako nemate novaca za 24Sata, a kamoli za takve tečajeve pritisnite 3.

Ja: 2

Moj Kroj: Čestitamo! Vama svaka tarifa odgovara! Sada je najvažnije da odete u naš centar…

Ja: Ali ja sam se dvoumila između tarifa i željela sam vašu pomoć pri odabiru samo jedne.

Moj Kroj: Aha! Pa, u tom slučaju kupite tri mobitela ili igrajte En – ten – tini. Hvala na pozivu i vidimo se u našem centru!

Grrrr! Aj, što ću sad. Trebam otići u taj centar pa vidjeti što se da iskopati.

Prvi dojmovi centra su pozitivni. Smjestili su nas u nekakvu prostranu sobu gdje smo dobili sendviče, vodu i neke blokiće s penkalom da slučajno ne zaboravimo zapisati velebne moždane izlučevine naših političara.

Oni su lijepo poredani na malom stolu ispred nas, a u sredini se ističe nedeklarirani homoseksualac koji počinje rad centra s rečenicom:

“Dragi novinari, okupili smo se ovdje kako bi vam objasnili zašto je ova vlada upravo najbolja vlada na svijetu. Ne znam otkud bih počeo od svih divnih stvari koje smo učinili za ovaj narod. Djela toliko govore da si jednostavno ne možemo priuštiti skromnost. Ipak, ja bih počeo od mojeg najdražeg ministra koji je zadužen za sport.”

Ministar sporta spremno počne s iščitavanjem sportskih dvorana i ostalih projekata koje je njegovo ministarstvo financiralo.

Pažljivo sam pratila njegov govor punih 25 minuta dok naposljetku nisam zaspala. Šteta što se u tih ostalih 5 minuta otkrilo kako je novac utrošen u nogometni stadion bio predviđen za gradnju bolnice, zaostale plaće igračima tog kluba isplatila je država koja je taj novac uzela iz blagajne zadužene za plaće škverovaca i što se otkrilo da je taj ministar prevario ženu s dvije lijepe Njemice i jednim Francuzom na službenom putu na EURO u Austriji i Švicarskoj. I tako, svi imali ekskluzivu, samo ja ne!

Poslije neslavnog debakla u centru, bar su nam dali piće i hranu. Mmm, baš je bilo fino. I ne samo to.. Vidim ja organizatora koji održava taj centar kako se približava meni.

Organizator: Odlično kolegice! Stvarno ste izuzetno popratili ovaj događaj! Evo, kad ste bili tako dobri i pospani poklonit ću vam nešto.

Ja: AAAAAH! SONY ERICSSON XPERIA X1 (trebala sam negdje staviti SE marku da post bude formalno povezan sa sadržajem)! Odlično, hvala vam puno!

Organizator: I ne samo to. Vidite sve one novinare koji su se zadovoljili samo izjavama ministra sporta i kojekakvim udrugama za zaštitu ljudskih prava? E, pa oni nisu dobili MOJ intervju. A vi ga možete dobiti potpuno besplatno.

Ja: Stvarno?! Hvala vam zaista puno na vašoj pažnji. Evo, odmah idem uključiti diktafon.

Organizator: Bla, bla, bla…

Ja: Super! Urednik će biti prezadovoljan.

Nekoliko ulica kasnije

Urednik: Pa dobro, jel’ ti znaš samo pušit kurac urednicima? Svi portali imaju ministrovu izjavu na glavnoj naslovnici, samo sam ja ostao papak! Znaš kako ću te sam…

Zvrrn! Zvrrn!

Urednik: Halo! Da! Da. Da. Da. Dobro! OK! Ma sunce moje malo, kako si ti meni vrijedna, još si napravila intervju s organizatorom. Bravo! Eh, kad smo već kod organizatora, upravo nas je nazvao i rekao kako je sve ono bila laž, oni novinari čak nemaju ni snimku toga, sve je to bila njihova parada da dokažu kako su bolji od nas. Ali nisu, zahvaljujući tebi mala. I još je organizator rekao da će nam dati bonus pa očekuj povišicu od 10 %. E, samo mi sad daj izjavu i slobodna si.

Ja: Ohhhh – kay! Here you go.

Ostavim mu diktafon i zbunjena odlazim doma. Nije prošlo dugo vremena kad me nazvao kolega koji je radio za konkurenciju.

U razgovoru, čijim bi se prenošenjem ova priča previše odužila i razvodnila, mi je rekao kako je policija pretražila njihovu redakciju po hitnom postupku, kao i redakcije ostalih kolega koji su posjedovali snimku i sve im uzeli pa me pitao imam li ja slučajno tu snimku.

OMG! Pa ostavila sam diktafon uključenim cijelo vrijeme. Super! Imam snimku! Ne, nije super. Što će mi sad reći urednik? Vjerojatno da ju izbrišem. Ako ju već nije izbrisao. Ipak, istina mora biti ispred posla pa ako ta snimka nije izbrisana moram učiniti sve kako bi je spasila. Trčim do redakcije kad tamo imam što i vidjeti.

Moj urednik, organizator i nedeklarirani homoseksualac kod obližnjeg kafića ispijaju kavicu. Urednik me pozove na njihov spoj.

Urednik: Hej! Evo nam heroja dana! Gledajte ju samo, gospodine premijeru, ima prave mjere da postane odlična novinarka. Što si trebala, Zlato?

Ja: Hmm, diktafon.

Urednik: Ostavio sam ga na svom stolu. Popij kavicu s nama pa ćemo zajedno otići po diktafon.

Nakon jedne duge gorke urednik i ja smo se vratili u redakciju. Tamo mi je rekao da bi bilo dobro da u prime timeu za sat vremena objavimo demanti organizatora sa službenom izjavom, a ako u to ubacim malo premijerovih opaski koje je danas nesebično podijelio s nama na kavi, možda će me organizator zapisati u svoju knjižicu dobrih novinara koji se danas sutra, kad im novinarski posao postane pretežak, mogu obratiti njemu za rad u ugodnom okruženju za visoku plaću.

Urednik: I to bi bilo to od mene. Ti znaš svoj posao. Ja idem sad na jedan drugi dogovor pa me neće biti dva sata, a ti me dostojno zamjeni i raspiši se.

Super! Sad mogu napisati pravu istinu! A mogu mi i slomiti noge kao onom novinaru na čiji su račun novi urednikovi kompanjoni danas zbijali šale. Pa neće biti propast svijeta ako objavim samo njihovu stranu priče. To rade sve redakcije, khm, u nedostatku drugih informacija, pa zašto ne bih i ja?

Izvadim mobitel i zovem svemogućeg doktora Grgu. Halo, Moj Kroj, možete li mi preporučiti tarifu?

BEEP! Služba za korisnike trenutno je nedostupna! BEEP!

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna (ako se potrefi da mi zbog posta policija zakuca na vrata).

• Leave a comment... (5)

Kao što naslov daje naslutiti, ovo je još jedan post vezan uz OTM. Ovaj put odrađujem dug za četvrti session Kanižaja i Katančevića.

U izdavaštvu novina najvažniji su, naravno, ekonomski čimbenici. Ekonomski čimbenici nužni u pokretanju jedne novine ne trebaju sugerirati da se radi o lovi potrebnoj za pokretanje novina. Važan faktor pri njihovu pokretanju bi trebale biti potrošačke navike stanovnika područja u kojem mislite pokrenuti novine.

Možda bi pokretanje novina (časopisa u ovom slučaju) Miki Maus bilo uspješno u Americi, ali upitno kakav bi uspjeh polučio u Indiji.

Nažalost, spadam u skupinu ljudi koja ima specifične interese koji nisu toliko prepoznati ili cijenjeni u hrvatskoj javnosti. Ipak, ako imate specifične interese i želite pokrenuti časopis o njima, postoji izlaz (koji ne uključuje prodavanje duše vragu, ali je slično) kojeg ćemo opisati u pet koraka.

1. Korak

Prvo osnujte tvrtku koja će izdavati vaše novine. U ovoj fazi nam je važno pokrenuti časopis koji će polučiti odličan uspjeh neovisno o tržištu.

2. Korak

Pokrenite časopis. I bez plaćanja Nielsenu, Gfk – u ili nekom od centara za istraživanje možete s visokom sigurnošću predvidjeti koji će časopisi uspjeti. Od takvih časopisa Playboy i Smokvin list vam mogu poslužiti kao dobar primjer. Formula je jednostavna: Visoki honorari + Jebozovne pičke + Lezbijke = Muchos €€€€€. I svakako pokrenite odgovarajuću web stranicu na netu koja će pratiti vaš časopis.

Smokvin list (a vi ste mislili da ćete vidjeti nešto opsceno na ovom blogu)

3. Korak

Kad ste postigli stabilan financijski rast, vrijeme je da uložite novce u projekt koji bi se mogao svidjeti i ženskoj publici. Budući da porno časopisi za žene ovdje još nisu našli toliko plodnu publiku (ne mislim na fertilnost) bolje uložite u provjerene stvari, odnosno u koncept: Prava istina (skandali, skandali) o glupim jebozovnim pičkama koje su se proslavile u vašem časopisu + Kako imati tijelo poput glupih jebozovnih pičaka, ne zanemarujući izgrađivanje osobnosti i kulturno uzdizanje posuđivanjem najnovijih chick – litova + Veliki posteri domaćih i stranih nogometaša na terenu i izvan njega = 2 uspješna časopisa.

1274 razlike između Nje i Njega koje morate znati u svakom trenutku

4. Korak

Kad smo već kod nogometaša, važno je opet prisjetiti se muške publike koja bi mogla dobiti popust na novi sportski (s naglaskom na nogomet) magazin kupi li primjerak vaših Obnaženih prijateljica. Važno je obratiti pozornost na ove faktore: Nogomet + Kupon za pivo u jednom od kafića u kojem možete pratiti sve Dinamove europske neuspjehe na velikom plazma (žao mi je, ne volim te LCD) ekranima + Gola jebozovna pička na zadnjoj stranici koju možete ocijeniti putem SMS – a ili web stranice (ovo još nije viđeno u takvim časopisima, ali ako pali u 24Sata, ne vidim razlog da ne bi bilo profitabilno i ovdje) = Vaše malo izdavačko carstvo.

Ima li većih Hrvatina?

5. Korak

Osnujte novine ili časopis po vlastitu ukusu. Nije zapravo važno koja je tema. Isplati vam se pokrenuti časopis iako će vjerojatno poslovati s deficitom.

Zašto?

Besplatna reklama.

Jeste li se ikad pitali zašto na kiosku postoje časopisi poput Masline ili Mog piva? Čita li to itko? Možda i ne čita šira publika, možda se prodaju u polovici naklade, ali najvažnija stvar u toj priči je da imate besplatni prostor za reklamu ova tri časopisa koja ste već pokrenuli čime možete dosegnuti publiku od cca 5000 ljudi bez plaćanja tarife na stranicu. Tako vi ne gubite, već štedite.

A vaše novine ili časopis možete popularizirati istim reklamiranjem u vašim ostalim časopisima ili akcijama poput jednog besplatnog primjerka za pretplatnike ostalih časopisa.

Prilično lagano, zar ne? A sad se bacite na posao i izgradite svoje medijsko carstvo!

I ne zaboravite plaćati autorici ovog teksta 10 % od prodaje za usluge profesionalnog konzultinga.

• Leave a comment... (7)

Ćuću! Acucacuca, ane, ane, cucu, toto, spužvabooooooooo, pata, lakuna, eee, eee, daaaa, daaaa, daaaaaa, arrrgh, arrrrrgh, shhhh, ashhhh, DA, NE, DOBRO! U!

Danas je poseban dan, Patriku i SpužvaBoBu je rođendan!

Da malo pojasnim i onima koji ne znaju Spužvabobasti jezik.

Kao prvo, ovo U na kraju ne znači priklonjenost ustaškom režimu, tako da se zna ako me tko želi tužiti.

Ovo je specifičan jezik koji koriste Patrik Zvijezda i moja malenkost, a napisana poruka znači da pozdravljam Patrika Zvijezdu, iako mislim da se još nije probudio jer je sinoć navečer pratio SpužvaBoBa kući, i čestitam mu našu prvu sretnu godišnjicu.

Godišnjicu smo rano ujutro na neki način već i proslavili markirajući kolokvij iz tiska, a lijenost će se uspješno nastaviti tijekom dana.

Protekla godina s Patrikom bila je obilježena usponima i padovima, svađanjima i mirenjima s teško popravljivim karakterom obiju strana, filozofskim raspravama koje su pojele svo rezervirano zajedničko vrijeme za učenje, izlascima u Cinestar i Vincek, gledanjem animiranih filmova (animea s moje i SpužvaBoBa s tvoje strane), pisanja za Yoshi, rasprava o tome tko je od ljudi s interneta normalan…

Očekujem slično prežderavanje u Vinceku popodne

I koliko god se nismo slagali u nekim stvarima, svejedno smo ostali zajedno. Jer nas ne veže samo prijateljstvo i seksualna privlačnost, nas veže posebna karakterna unikatnost nas samih kao individua, odnosno patrikzvijezdastost s tvoje i spužvabobastost s moje strane. A veza utemelja na kompatibilnosti patrikzvijezdastosti i spužvabobastosti ne može se ni na koji način raskinuti.

I zato ti, zbog toga što si patrikzvijezdast, “U”, Patriče Zvijezdo i sretan ti 1. rođendan!

Voljim te, Pata! 

• Leave a comment... (13)

Ah, još samo napišem treći susret i ostaje mi još jedan za napisati. I seminar iz radija. I još sto obveza kojima su nas zatrpali ovog semestra (i kojima sam se sama zatrpala).

Uglavnom, na seminaru je bilo riječi o pogreškama mladih novinara.

To me posebno zaintrigiralo budući da sam i sama radim na nekim novinarskim projektima, uglavnom radio emisijama. Kojih pogrešaka se ja bojim?

Vjerovali ili ne, ne bojim se toliko da ću se zbrukati gramatičkim i pravopisnim pogreškama ili pogreškama nastalim iz neznanja i stručnosti. Najviše se bojim kako ću nekom napraviti besplatnu reklamu.

Vjerojatno su neki već razmišljali o tome te samouvjereno odmahnuli glavom na samu pomisao kako bi nekome mogli napraviti PR. Mislim kako dosta ljudi danas ulazi u novinarski posao s mišlju: “Pa ja nikom neću svijati kralježnicu. Što mislim, to ću i napisati”, a sutra jede palačinke sa Sanaderom.

Te se situacije događaju upravo zato što ljudi ne razmišljaju kako se to može dogoditi njima. Zbog tog stava smanje oprez, a to dovodi do toga da se ljudi iskvare ekskluzivnim darovima raznih političara i drugih javnih osoba.

Ovdje ne govorim o onome o čemu je profesor Kanižaj ovaj tjedan pričao (iako je i to usko vezano uz temu) jer tada novinari nemaju izbora ako žele sačuvati posao. Ovdje govorim o postupnom preobražaju osobe kroz povremeno darivanje sponzora i drugih institucija, ali i o samoj naravi vijesti.

O tome kako je nekome već normalno ublažiti kritiku na lošu igru određene momčadi. Ili napisati još jedan paragraf o spektakularnom otvorenju nove sportske dvorane samo zato što mu (novinaru) je ustupljeno posebno mjesto u loži pa je ‘iz tog kuta’ morao dodati još par pohvala organizatorima.

Pitam se i o samoj naravi vijesti. Recimo da u dnevnim novinama izvještavam o otvorenju novog kina u gradskoj rubrici. Bilo to otvaranje dobro ili loše organizirano, ja tom kinu radim besplatnu reklamu jer se ono spominje u novinama koje imaju tiražu veću od 200 000 primjeraka. Znači da će bar upola ljudi koji čitaju te novine čuti za to kino. Bez ikakve ograđene reklame sa strane, bez oznake ‘Sponzorirani članak’ ja ću u novinama mjesto za članak ustupiti reklami tog kina.

Mnogima omiljeni Goran Milić često je prozivan radi reklamiranja u svojim putopisima. Ono što je paradoksalno je to da ga zbog toga ljudi vole jer smatraju kako su to oni detalji koji dodatno obogaćuju neko mjesto i daju mu poseban štih.

A gdje su još ostali događaji, festivali i Konzumi koji čekaju na otvorenje?

Nemojte me krivo shvatiti. Takvi događaji jesu vijesti, ali ne služe primarnoj funkciji novinara, a to je otkrivanje negativnosti.

Otvorite novine, upalite radio i TV, odite na Internet i pogledajte u kojem su omjeru vijesti koje razotkrivaju negativnosti i ostale vijesti koje, npr., daju najavu ili osvrt na neko događanje. Kad ste zadnji put pročitali, poslušali ili vidjeli ogledan primjer istraživačkog novinarstva, dobru novinarsku priču?

Nažalost, u Hrvatskoj nam se takvi radovi puštaju na kapaljku.

A kad se i puste u javnost, većina je sklona postati osobnim odvjetnikom Franje Tuđmana nego stati u obranu jedne obične bankovne službenice.

Za kraj, ne mogu zaključiti ništa pametno, stvari jesu takve kakve jesu i teško će se promijeniti. Zato vam svima želim sreću u ovom nezahvalnom zanimanju i dabogda da se nikad ne nađete u situaciji da radite besplatnu reklamu Višnji Pevec.

• Leave a comment... (4)

Budući da već stoljećima nisam pisala osvrt na predavanja i seminare iz tiska, počinjem odakle sam stala, a to je drugi susret.

Na seminaru se pričalo o budućnosti tiska, a profesor je izrekao jednu zanimljivu rečenicu o budućnosti tiska i ostalih medija kad je govorio o prijetnji Interneta i novih tehnologija, a to je da nijedan medij nikad nije izumro. To je točno.

3500. godina prije Krista, kad su Sumerani bilježili godišnji prihod žita na glinene pločice, nisu ni slutili da će se taj medij održati do dana današnjeg. Preživio je kamen, papirus i tisak. Recite mi samo kako danas ne postoje ljudi koji drvenim štapom črčkaju po glini pa je poslije ispeku kako bi se njihovi podaci očuvali.

Sumerski list: Zagorec dobio 40 godina

Postoje. Postoje povjesničari koji se time bave za potrebe snimanja National Geographic dokumentaraca i fanboyi gline kojima je to hobi. Ostali? Mislim da ne.

Ipak, zbog pokazanog interesa koji se nikad nije ugasio ne možemo reći kako su glinene pločice kao medij izumrli, već samo zamrli.

Zato ne vjerujem ni da će tisak, radio i televizija u svom klasičnom formatu ikad izumrijeti (pa čak ni Internet) bez obzira na to što ćemo u budućnosti pritiskom na jedan gumb ili samo mišlju doći do željenog medija koji će se reproducirati novim tehnologijama. Uvijek će biti dokumentaraca koji će se snimati (možda ne u TV formatu) i otkačenih hobista.

Samo im treba dati vremena da zamru, kao što je to bio slučaj s glinenim pločicama. Polako, prošlo je tek 550 godina otkako je Guttenberg usavršio kineski izum. Tko zna što će biti za još 5000 godina?

Ja predviđam kako će tom dalekom budućnosti vladati medij kojeg dosad još nitko nije uopće pojmio.

Osim ako se u međuvremenu, u nadolazećim ratovima, međusobno ne poubijamo i uništimo sve do čega je čovječanstvo svojim briljantnim umom danas došlo.

U tom slučaju glinene pločice predstavljat će i više nego dobru zamjenu za nove medije poput Interneta. Pod pretpostavkom da će ostati netko tko će se njima znati služiti.

• Leave a comment... (2)

Kad vam netko spomene ime Franje Fuisa ili njegov poznati pseudonim Fra Ma Fu, na pamet vam vjerojatno padaju asocijacije poput: …socijalna reportaža …ciklus o beskućnicima …zagrebačke „Novosti“ i slične crtice koje su vam padale (iz glave ili šalabahtera) na ispitu iz Povijesti novinarstva.

Meni je palo malo manje asosijacija tako da sam trebala ponavljati ispit, a i htjela sam višu ocjenu pa sam uzela seminar. Rekla sam Vilovićki da mi zada temu jer meni ne pada ništa konkretno na pamet, a ona mi je odgovorila kako bi bilo dobro da na desetak stranica opišem lik i djelo Franje Fuisa.

Ok, spremno sam rekla misleći kako ću opet otići na svoju najdražu online enciklopediju, tamo pohvatati pola informacija, malo pročitati predgovore njegovih knjiga i seminar će biti gotov za tri sata. Ali ne leži vraže (najomiljenija mi Vilovićkina poštapalica) na netu sam našla jedan jedini upotrebljivi tekst o Franji Fuisu, i to onaj koji se ticao njegova privatna života, a o djelima je napisano tek nešto u natuknicama. Uglavnom, više pohvala nego konkretnog opisa.

Pa kako to kad nam je profesorica na satu stalno tupila o njemu? Kako na netu nitko nije napisao neki veći osvrt?

F***!

I tako, kako bih mogla napisati vjerodostojni seminar, trebala sam se prihvatiti knjige i početi čitati. Na sreću!

Zašto na sreću kad sam trebala pročitati oko petstotinjak stranica štiva? Zato što sam uživala u svakoj stranici te sam dobila percepciju kako bi trebala izgledati kvalitetna novinarska reportaža. Zapravo, mogu reći da mi je Fuis, nakon dečka, nabio i najviše kompleksa oko pisanja. Vidjet ćete i zašto nakon što sami pročitate jednu njegovu priču.

A motivacija pisanja ovog teksta leži u stotoj godišnjici Fuisova rođenja,14. studenog. Povodom toga, HND je nekoliko tjedna prije organizirao prezentaciju „Franjo Fuis – zagonetna smrt zagrebačkog reportera“ Milovana Buchbergera, zaljubljenika u Fuisov lik i djelo, o misteroznoj smrti Franje Fuisa, koja je otkrila nove detalje o Fuisovu privatnu životu, a i o zrakoplovnoj nesreći 1943. koja je ugasila život zagrebačke novinarske zvijezde.

No, kako bi mogla ovaj tekst učinit razumljivijima svima kojima su informacije o Fuisu ishlapile, u kratkim crtama ću predstaviti biografiju tog osebujnog novinara.

Dakle, Franjo Martina Fuis rodio se u studenom 1908. godine u, tadašnjem selu, Virovitici. Iako je od malena odskakao od slike prosječnog učenika, Fuis se nije dobro snašao u srednjoj školi te je, ne završivši niti jedan razred gimnazije, pobjegao od kuće i pridružio se putujućem cirkusu s kojim je proputovao istok Europe.

Ta putovanja utažila su (ili probudila) njegov avanturistički duh, a tim putem je, pisajući scenarij za cirkuske točke, brusio svoj spisateljski talent i oratorsku vještinu.

1924. vraća se u Hrvatsku, a 1935. počinje raditi u „Novostima“ gdje su objavljeni neki od njegovih najpoznatijih radova.

Kad već spominjem njegov rad, trebam reći kako se on dijeli na socijalne reportaže, putopise, koje je Fuis ovjekovječio svojim fotoaparatom (inače, Fuis je bio i prvi pravi fotoreporter u tadašnjog Jugoslaviji, a njegova predavanja s putovanja u kojim je koristio kolor dijapozitive punila su dvorane), i scenarije za stripove, dramu i film.

Najpoznatije su socijalne reportaže, odnosno ciklus o siromašnima pod nazivom „Niz strminu bijede“ sa Cvekom, Somekom i Malim u glavnim ulogama. Ipak, meni osobno, najbolji su njegovi putopisi.

Fuis nije proputovao sedam kontinenata, šetao po pustinji Kalahari ili se kupao na plažama najudaljenijih i najegzotičnijih otoka, već je pisao o našim krajevima, brdima, jezerima i otocima i ljudima koji tamo žive. Čitajući neke od tih tekstova čovjek se zamisli koliko su hrvatska područja osobita, specifična i, nadasve, lijepa, a sami tekstovi su prožeti posebnim ugođajem i atmosferom.

Sa mnom se slaže i predavač Buchberger koji je izjavio: „Meni su najbliži upravo ti njegovi putopisi i opisi tih ljudi s nekakvih čudnih otoka, opisi njihovih sudbina, opisi njihovih života i uočavanje detalja tih života koji su, pogotovo u ono vrijeme, bili toliko daleki od grada da gradska gospoda nisu mogla ni shvatiti kako ti ljudi, recimo na udaljenim otocima, žive, koje su njihove preferencije, koji su njihovi strahovi i koja su njihova veselja. On je to opisao na jedan fantastičan način.“

Buchberger je prvi put čuo za Fuisa prije manje od desetak godina kad je otišao na otok Jabuku misleći kako će biti prvi čovjek koji se popeo na njene opasne hridi. Kad je čuo da je Fuis tamo bio već 35′ odlučio je saznati tko je bio taj novinar, taj avanturist koji se već 35′ godine verao po Jabuci. I tu počinje njegova zanesenost Fuisom.

Na pitanje ima li danas novinara koji se kvalitetom približio Fuisovu stvaralaštvu, Buchberger je odgovorio: „Niti približno!“, a kao dvije najveće Fuisove novinarske vrline, osim talenta, naveo je želju za istraživanjem i beskrajnu energiju koju bi trebali posjedovati i budući novinari.

Buchberger je na prezentaciji otkrio mjesto za koje se pretpostavlja da je Fuisov grob (DNK analiza ipak nije provedena). Naime, kao što sam već spomenula, Fuis je umro u zrakoplovnoj nesreći, a tijela poginulih nikad nisu nađena. Fuis i njegovi prijatelji bili su članovi ZAVNOH – a te, u to vrijeme, nisu mogli više bezopasno šetati gradom, a htjeli su se i aktivirati u radu ZAVNOH – a snimajući pobjede antifašista nad vojskom NDH.

Mali dvokrilac nije mogao podnijeti opterećenje koje je nastalo zbog viška ljudi i fotografske opreme u zrakoplovu te se srušio u području Gorskog Kotara.

Iako je njegovo ime upisano na Titovu „Spomenicu“ u čast svim palim borcima NOR – a u borbi protiv NDH, pročule su se glasine da Fuis nije umro u zrakoplovnoj nesreći 1943., već kako je lažirao svoju smrt te da je on zapravo špijun koji radi protiv Jugoslavije i komunističke partije.

Zbog toga je Fuis, do članka Aleksandra Vojinovića objavljenog u VUS – u 1977. godine, u novinarskim krugovima bio tabu – tema o kojoj se nije smjelo govoriti ili pisati. U tom članku iznesene su stvarne činjenice o Fuisu koje su raskrinkale mitove, no repopularizacija njegova lika i djela nije se dogodila.

Danas je Fuis u novinarstvu zasjenjen književno orijentiranim piscima koji su radili za zagrebačke novine poput Marije Jurić Zagorke i Antuna Gustava Matoša.

Taj veliki novinar, pisac i humanist nije zaslužio takav tretman.

Foto: Ivana Crnković

• Leave a comment... (7)

In the throat of a ranger,

The unsuspected pretzel

Had better known the truth of wrong from right,

Cuz the Eyes of a ranger are upon you

Any Muslim alive is gonna see,

When you’ re in airport look behind you, 

Cuz that’ s where the rangers are gonna be

George W. Bush, kontroverzni predsjednik SAD - a, sigurno neće biti zapamćen kao jedan od najomiljenijih predsjednika ili vođa naroda u povijesti, no u vremenima kad su se ugasili brojni izvrsni sitcomi poput Seinfelda, Prijatelja i Frasiera George W. Bush je ostao na našim malim ekranima zabavljati naciju i svijet svojim gafovima. I, po meni, debelo nadmašio konkurenciju.

Mnogo je filmića na netu koji su objavili njegove gafove, ali, nažalost, niti jedan nije uspio objediniti sve. Zato ću prikazati tri, meni, najzanimljivije montaže i dati link na neke bušizme koji nisu bili ovdje spomenuti.

Voditi svjetsku supersilu nije uvijek lagan posao. Zna to i sam Bush, koji ponekad nalazi utjehu u piću. Ipak je on samo običan čovjek.

Mi, Hrvati, tijekom nedavna Busheva posjeta nismo imali sreće izvući ono najbolje od njega, a s obzirom na njegovu upućenost u vanjsku politiku i poznavanje zemljopisa itekako bi imali štofa. Pamti se jedino ‘veliki košarkaški tim’, namigivanje za vrijeme Mesićeva govora i gaf Bijele kuće čiji su službenici pobrkali suprugu premijera Sanadera s prevoditeljicom.

I na kraju, iako je iza vladavine Georgea W. Busha (ok, znam da će Obama službeno postati predsjednik 20. 1. 2009.) ostalo poprilično uništeno gospodarstvo i loš imidž u svijetu, nakon ovih gafova ne mogu mu jednostavno ne zahvaliti za sve što je učinio za kulturno američko naslijeđe u pogledu komedije so…

Thank you for these statements, the goofs I’ m posting

Thanks for all the joy they’ re bringing

Who can live without it, I ask in all honesty

What would life be?

Without a joke or a laugh what are we?

So I say thank you for these goofs

For giving it to me

• Leave a comment... (7)

Studosferi želim smrt!!! Ne onu mučnu i polaganu, već brzu i odrješitu!!!

Toplo se nadam da će im neka dobra duša doći i hakirati servis. Ne neke blogove (jer su neki već hakirani i niste popravili njihovu skriptu), već sve blogove i, općenito, Studosfera servis.

Kao prvo, nisam se mogla odlučiti oko postanja ovog posta jučer ili danas. Jučer, jer je bila Noć vještica, a ovaj je servis zastrašujuć ili danas, na dan Svih svetih, kad odajemo počast najdražim pokojnicima, a ovaj servis zaslužuje biti pokopan s njima dva metra pod zemljom.

Zašto?

Bolje pitanje bi bilo: Zašto ne?

Kad se počnem igrati u Codeu, cijeli post mi je slijepljen, a kasnije mi se dogodi u Visualu, ako nisam sve prije promijenila u Code. Genijalno! Odličan način funkcioniranja servisa!!!

Drugo, u normalnim blog servisima osnovni plugini su mi već upaljeni, a na Studosferi nisu? Zašto? I onda se ja pitam zašto mi ne želi objaviti YouTube filmić, a trebam samo te glupe pluginove uključiti koji su u drugim blogovima već aktivirani kroz naslovnu traku. Dakle, nema potrebe da se igramo s pluginima na drugim blog servisima, ali na ‘jednostavnoj’ Studosferi ima.

Još jedna stvar vezana uz plugine. Postoji njih četiri!!! Jel’ još netko uviđa ovaj apsurd? I postoji plugin za jedan jedini video servis!!! Da, da, znam da piše YouTube i Google video, ali općepoznata činjenica je da je Google kupio YouTube tako da vam sve to može ići u isti koš jer imaju isti Terms of Use.

Mnogi će se ljudi pitati, pa dobro, YouTube je dobar izvor jer ima toooliko filmića. E pa, nije jedini. Na nekim servisima postoje određeni filmovi koji se ne mogu uploadati na YouTube zbog autorskih prava. Npr., MySpace, koji dopušta video preuzet sa FoxTV - a jer je čiča Murdoch vlasnik MySpacea pa će, naravno, dopustiti da se tamo vrte filmovi s njegovih televizija, a drugdje će ih zabraniti, kao na YouTubeu. Ali nema plugina ni za lijek. Zato mi prošli post izgleda sakato jer je jedan video uploadan, a drugi nije, već je stavljen kao link.

Ok, možda sam ja budala. Možda postoji lakši način za obavljanje svega ovoga što sam navela i s čim imam problema. Ali zašto onda ovdje negdje sa strane (ili u ponožju, bilo gdje) ne postoji neki univerzalni FAQ, koji ima svaki šugavi forum i koji će objasniti najjednostavnije radnje korisniku, a ne sad da moram trošiti svoje dragocjeno vrijeme surfajući netom ili zvati nekoga tko već zna kako se to radi.

Ako ništa drugo, onda odgovarajte na mail studosfera@gmail.com koji je tamo u Kontaktu stavljen očito kao ukras jer sam već htjela kontaktirati nekoga preko toga u vezi s drugim blogom prije mjesec dana, ali ništa mi nije odgovoreno. Mail je isto tako bio kritički nastrojen pa shvaćam zašto se nitko nije potrudio odgovoriti, ali zašto ste onda u profil Kontakta isto stavili: ‘Za sva pitanja, nedoumice i kritike…’?

Zato, između svih ostalih problema ovdje, tražim smrt ovom servisu. Dabogda vas netko hakirao toliko da izbriše sve postove i da ovo sranje umre. UMRE!!!!

Mali grobek za malu Studosfericu

Ako se netko sa mnom slaže, neka mi se javi na post pa ćemo se poslije dogovoriti o velikom prosvjedu ispred Mimare 5. 11. u podne. Ja ću ponijeti svoj ultrasuper 6 - megapikselni fotić pa ćemo postaviti ekskluzivne slike na Studosferu.

Sretne vam Sisvete! Znam da meni neće biti dok se neke stvari ne promijene.

• Leave a comment... (6)