Kad vam netko spomene ime Franje Fuisa ili njegov poznati pseudonim Fra Ma Fu, na pamet vam vjerojatno padaju asocijacije poput: …socijalna reportaža …ciklus o beskućnicima …zagrebačke „Novosti“ i slične crtice koje su vam padale (iz glave ili šalabahtera) na ispitu iz Povijesti novinarstva.
Meni je palo malo manje asosijacija tako da sam trebala ponavljati ispit, a i htjela sam višu ocjenu pa sam uzela seminar. Rekla sam Vilovićki da mi zada temu jer meni ne pada ništa konkretno na pamet, a ona mi je odgovorila kako bi bilo dobro da na desetak stranica opišem lik i djelo Franje Fuisa.
Ok, spremno sam rekla misleći kako ću opet otići na svoju najdražu online enciklopediju, tamo pohvatati pola informacija, malo pročitati predgovore njegovih knjiga i seminar će biti gotov za tri sata. Ali ne leži vraže (najomiljenija mi Vilovićkina poštapalica) na netu sam našla jedan jedini upotrebljivi tekst o Franji Fuisu, i to onaj koji se ticao njegova privatna života, a o djelima je napisano tek nešto u natuknicama. Uglavnom, više pohvala nego konkretnog opisa.
Pa kako to kad nam je profesorica na satu stalno tupila o njemu? Kako na netu nitko nije napisao neki veći osvrt?
F***!
I tako, kako bih mogla napisati vjerodostojni seminar, trebala sam se prihvatiti knjige i početi čitati. Na sreću!
Zašto na sreću kad sam trebala pročitati oko petstotinjak stranica štiva? Zato što sam uživala u svakoj stranici te sam dobila percepciju kako bi trebala izgledati kvalitetna novinarska reportaža. Zapravo, mogu reći da mi je Fuis, nakon dečka, nabio i najviše kompleksa oko pisanja. Vidjet ćete i zašto nakon što sami pročitate jednu njegovu priču.
A motivacija pisanja ovog teksta leži u stotoj godišnjici Fuisova rođenja,14. studenog. Povodom toga, HND je nekoliko tjedna prije organizirao prezentaciju „Franjo Fuis – zagonetna smrt zagrebačkog reportera“ Milovana Buchbergera, zaljubljenika u Fuisov lik i djelo, o misteroznoj smrti Franje Fuisa, koja je otkrila nove detalje o Fuisovu privatnu životu, a i o zrakoplovnoj nesreći 1943. koja je ugasila život zagrebačke novinarske zvijezde.
No, kako bi mogla ovaj tekst učinit razumljivijima svima kojima su informacije o Fuisu ishlapile, u kratkim crtama ću predstaviti biografiju tog osebujnog novinara.
Dakle, Franjo Martina Fuis rodio se u studenom 1908. godine u, tadašnjem selu, Virovitici. Iako je od malena odskakao od slike prosječnog učenika, Fuis se nije dobro snašao u srednjoj školi te je, ne završivši niti jedan razred gimnazije, pobjegao od kuće i pridružio se putujućem cirkusu s kojim je proputovao istok Europe.
Ta putovanja utažila su (ili probudila) njegov avanturistički duh, a tim putem je, pisajući scenarij za cirkuske točke, brusio svoj spisateljski talent i oratorsku vještinu.
1924. vraća se u Hrvatsku, a 1935. počinje raditi u „Novostima“ gdje su objavljeni neki od njegovih najpoznatijih radova.
Kad već spominjem njegov rad, trebam reći kako se on dijeli na socijalne reportaže, putopise, koje je Fuis ovjekovječio svojim fotoaparatom (inače, Fuis je bio i prvi pravi fotoreporter u tadašnjog Jugoslaviji, a njegova predavanja s putovanja u kojim je koristio kolor dijapozitive punila su dvorane), i scenarije za stripove, dramu i film.
Najpoznatije su socijalne reportaže, odnosno ciklus o siromašnima pod nazivom „Niz strminu bijede“ sa Cvekom, Somekom i Malim u glavnim ulogama. Ipak, meni osobno, najbolji su njegovi putopisi.
Fuis nije proputovao sedam kontinenata, šetao po pustinji Kalahari ili se kupao na plažama najudaljenijih i najegzotičnijih otoka, već je pisao o našim krajevima, brdima, jezerima i otocima i ljudima koji tamo žive. Čitajući neke od tih tekstova čovjek se zamisli koliko su hrvatska područja osobita, specifična i, nadasve, lijepa, a sami tekstovi su prožeti posebnim ugođajem i atmosferom.
Sa mnom se slaže i predavač Buchberger koji je izjavio: „Meni su najbliži upravo ti njegovi putopisi i opisi tih ljudi s nekakvih čudnih otoka, opisi njihovih sudbina, opisi njihovih života i uočavanje detalja tih života koji su, pogotovo u ono vrijeme, bili toliko daleki od grada da gradska gospoda nisu mogla ni shvatiti kako ti ljudi, recimo na udaljenim otocima, žive, koje su njihove preferencije, koji su njihovi strahovi i koja su njihova veselja. On je to opisao na jedan fantastičan način.“
Buchberger je prvi put čuo za Fuisa prije manje od desetak godina kad je otišao na otok Jabuku misleći kako će biti prvi čovjek koji se popeo na njene opasne hridi. Kad je čuo da je Fuis tamo bio već 35′ odlučio je saznati tko je bio taj novinar, taj avanturist koji se već 35′ godine verao po Jabuci. I tu počinje njegova zanesenost Fuisom.
Na pitanje ima li danas novinara koji se kvalitetom približio Fuisovu stvaralaštvu, Buchberger je odgovorio: „Niti približno!“, a kao dvije najveće Fuisove novinarske vrline, osim talenta, naveo je želju za istraživanjem i beskrajnu energiju koju bi trebali posjedovati i budući novinari.
Buchberger je na prezentaciji otkrio mjesto za koje se pretpostavlja da je Fuisov grob (DNK analiza ipak nije provedena). Naime, kao što sam već spomenula, Fuis je umro u zrakoplovnoj nesreći, a tijela poginulih nikad nisu nađena. Fuis i njegovi prijatelji bili su članovi ZAVNOH – a te, u to vrijeme, nisu mogli više bezopasno šetati gradom, a htjeli su se i aktivirati u radu ZAVNOH – a snimajući pobjede antifašista nad vojskom NDH.
Mali dvokrilac nije mogao podnijeti opterećenje koje je nastalo zbog viška ljudi i fotografske opreme u zrakoplovu te se srušio u području Gorskog Kotara.
Iako je njegovo ime upisano na Titovu „Spomenicu“ u čast svim palim borcima NOR – a u borbi protiv NDH, pročule su se glasine da Fuis nije umro u zrakoplovnoj nesreći 1943., već kako je lažirao svoju smrt te da je on zapravo špijun koji radi protiv Jugoslavije i komunističke partije.
Zbog toga je Fuis, do članka Aleksandra Vojinovića objavljenog u VUS – u 1977. godine, u novinarskim krugovima bio tabu – tema o kojoj se nije smjelo govoriti ili pisati. U tom članku iznesene su stvarne činjenice o Fuisu koje su raskrinkale mitove, no repopularizacija njegova lika i djela nije se dogodila.
Danas je Fuis u novinarstvu zasjenjen književno orijentiranim piscima koji su radili za zagrebačke novine poput Marije Jurić Zagorke i Antuna Gustava Matoša.
Taj veliki novinar, pisac i humanist nije zaslužio takav tretman.
Foto: Ivana Crnković
