Jesu li vijesti postale PR?
Ah, još samo napišem treći susret i ostaje mi još jedan za napisati. I seminar iz radija. I još sto obveza kojima su nas zatrpali ovog semestra (i kojima sam se sama zatrpala).
Uglavnom, na seminaru je bilo riječi o pogreškama mladih novinara.
To me posebno zaintrigiralo budući da sam i sama radim na nekim novinarskim projektima, uglavnom radio emisijama. Kojih pogrešaka se ja bojim?
Vjerovali ili ne, ne bojim se toliko da ću se zbrukati gramatičkim i pravopisnim pogreškama ili pogreškama nastalim iz neznanja i stručnosti. Najviše se bojim kako ću nekom napraviti besplatnu reklamu.
Vjerojatno su neki već razmišljali o tome te samouvjereno odmahnuli glavom na samu pomisao kako bi nekome mogli napraviti PR. Mislim kako dosta ljudi danas ulazi u novinarski posao s mišlju: “Pa ja nikom neću svijati kralježnicu. Što mislim, to ću i napisati”, a sutra jede palačinke sa Sanaderom.
Te se situacije događaju upravo zato što ljudi ne razmišljaju kako se to može dogoditi njima. Zbog tog stava smanje oprez, a to dovodi do toga da se ljudi iskvare ekskluzivnim darovima raznih političara i drugih javnih osoba.
Ovdje ne govorim o onome o čemu je profesor Kanižaj ovaj tjedan pričao (iako je i to usko vezano uz temu) jer tada novinari nemaju izbora ako žele sačuvati posao. Ovdje govorim o postupnom preobražaju osobe kroz povremeno darivanje sponzora i drugih institucija, ali i o samoj naravi vijesti.
O tome kako je nekome već normalno ublažiti kritiku na lošu igru određene momčadi. Ili napisati još jedan paragraf o spektakularnom otvorenju nove sportske dvorane samo zato što mu (novinaru) je ustupljeno posebno mjesto u loži pa je ‘iz tog kuta’ morao dodati još par pohvala organizatorima.
Pitam se i o samoj naravi vijesti. Recimo da u dnevnim novinama izvještavam o otvorenju novog kina u gradskoj rubrici. Bilo to otvaranje dobro ili loše organizirano, ja tom kinu radim besplatnu reklamu jer se ono spominje u novinama koje imaju tiražu veću od 200 000 primjeraka. Znači da će bar upola ljudi koji čitaju te novine čuti za to kino. Bez ikakve ograđene reklame sa strane, bez oznake ‘Sponzorirani članak’ ja ću u novinama mjesto za članak ustupiti reklami tog kina.
Mnogima omiljeni Goran Milić često je prozivan radi reklamiranja u svojim putopisima. Ono što je paradoksalno je to da ga zbog toga ljudi vole jer smatraju kako su to oni detalji koji dodatno obogaćuju neko mjesto i daju mu poseban štih.
A gdje su još ostali događaji, festivali i Konzumi koji čekaju na otvorenje?
Nemojte me krivo shvatiti. Takvi događaji jesu vijesti, ali ne služe primarnoj funkciji novinara, a to je otkrivanje negativnosti.
Otvorite novine, upalite radio i TV, odite na Internet i pogledajte u kojem su omjeru vijesti koje razotkrivaju negativnosti i ostale vijesti koje, npr., daju najavu ili osvrt na neko događanje. Kad ste zadnji put pročitali, poslušali ili vidjeli ogledan primjer istraživačkog novinarstva, dobru novinarsku priču?
Nažalost, u Hrvatskoj nam se takvi radovi puštaju na kapaljku.
A kad se i puste u javnost, većina je sklona postati osobnim odvjetnikom Franje Tuđmana nego stati u obranu jedne obične bankovne službenice.
Za kraj, ne mogu zaključiti ništa pametno, stvari jesu takve kakve jesu i teško će se promijeniti. Zato vam svima želim sreću u ovom nezahvalnom zanimanju i dabogda da se nikad ne nađete u situaciji da radite besplatnu reklamu Višnji Pevec.
on November 25th, 2008 at 3:23 pm
pa da, to nekad
moze biti stvarno problem….
mislim na bojazan o mogucoj
nesvjesnoj reklamaciji…
on November 25th, 2008 at 7:47 pm
pa ako ćemo o zadaćama novinara, ja ne smatram da je “otkrivanje negativnosti” primarna, drugim zadaćama nadređena dužnost novinara. oni su prvenstveno informatori javnosti, a javnost neće zanimati samo da li je neki političar potkradao porezne obveznike, nego i to gdje se otvorila nova prodavaonica mješovitom robom, ukoliko ova ima dobru i raznovrsnu ponudu. ako shvaćaš stvari na opisani način, suočavat ćeš se s nepotrebnim strahovima na svakom koraku. tipa, onda bi i recenziranje iPhoea u nekom informatičkom časopisu bila izvjesna reklama uređaja, jerbo ljudima koji za njega nisu čuli ćeš na taj način dati do znanja da isti postoji, pa možda ih i zainteresirati za isto, a posredno i napuniti Mudrinićev džep. u tom je slučaju najbolje o ničemu ne pisati, osim otkrivati nepravilnosti i utjerivati pravdu. danas je takvih kvazi-novinara u hrvatskoj pun kurac, s obzirom da nerijetko pišu pod utjecajem viših instanci. koji su pak kriteriji kojima bi se trebala povoditi ukoliko želiš biti sigurna da nisi nesvjesno radila reklamu Konzumu, hm, to je ponešto zamršenije pitanje. uglavnom, neka ti članak ne izgleda kao onaj od onog vilima margana (il kak se zove već) s Košnice koji je izvještavao o otvorenju nekakave nove prodavaonice.
on November 26th, 2008 at 1:22 am
Bilo bi dobro kad ne bi bili ali kako su stvari krenule uskoro će se svi tako ponašati, sve je manje ljudi koji pišu i rade to jer je to nešto što vole, sve se svodi na biznis, oglašivače i prezentiranje; valjda mi nećemo tako , ja se nadam da neću …
on November 26th, 2008 at 11:43 am
@light
pa upravo i o tome govorim. ima li uopće kriterija po kojem znamo da smo pravilno izvještavali/recenzirali ili smo nekome napravili reklamu? ima još pitanja kojih se nisam dotakla tijekom ovog posta.
recimo da netko izvještava s nekog događaja koji mu je super organiziran i realiziran, ali pri intervjuu dobije dar od organizatora. organizator ga jednostavno nagovara da taj dar primi i ostavi ga na stolu. što ako novinar primi taj dar? hoće li napisati izvještaj kako je htio ili će nagovarati urednika da mu da još paragraf prostora za hvalospjeve?