Isplati li se ići na konferencije? Moj kolega tvrdi da ne jer su nekad novinari prisiljeni pisati ono što im PR kaže pa na kraju ispadne da su i PR – ovci i novinari dio iste bagre.
Nije istina!
PR – ovci dobiju više love te su više cijenjeni, dok novinari (koji su odlučili pisati za PR, a ne protiv njega) samo kupe njihove mrvice. Iznimka su pravi istraživački novinari, no ako želite biti jedan od njih, pozdravite se s obitelji, hranom i sigurnim životom.
Mmmmmm! Zvuči tako dobro da ne znam za koji tarifni paket da se odlučim. Nazvat ću Moj Kroj!
Ja: Halo! Moj Kroj, možete li mi preporučiti tarifu? Dvoumim se između Svjetlucavog spreja 300, Malog piskarala 150 (sličnost sa stvarnim tarifama i imenima je slučajna, ovom izjavom se ograđujem od moguće patentne tužbe) i Novinara sa žigicama 60.
Moj Kroj: Naravno! Sad sam ja na redu da vam postavim pitanja! Za koliko biste se Mažuranića prodali? Ako biste se prodali za više od 500 kn pritisnite 1, ako biste htjeli kupovati i prodavati druge, pritisnite 2, ako nema te cijene na svijetu koja bi vas mogla kupiti pritisnite 3.
Ja: 3
Moj Kroj: Drugo pitanje! Biste li izdali ili životno ugrozili osobe s kojima ste emocionalno i materijalno povezani po cijenu istine? Ako vaš odgovor ovisi o situaciji pritisnite 1, ako vaše emocionalno i materijalno bliske osobe to rade drugim ljudima pritisnite 2, ako ni sa kim niste blisko vezani pritisnite 3 (kartonska kutija u kojoj spavate i vaš omiljeni pas lutalica ne računaju se).
Ja: 1
Moj Kroj: I zadnje, ali ne najmanje važno pitanje! Koliko ste tečajeva pravilnog i pristojnog ulizivanja dosad položili? Ako ste položili više od dva pritisnite 1, ako ne pristajete na ništa manje nego da se drugi ljudi vama ulizuju pritisnite 2, ako nemate novaca za 24Sata, a kamoli za takve tečajeve pritisnite 3.
Ja: 2
Moj Kroj: Čestitamo! Vama svaka tarifa odgovara! Sada je najvažnije da odete u naš centar…
Ja: Ali ja sam se dvoumila između tarifa i željela sam vašu pomoć pri odabiru samo jedne.
Moj Kroj: Aha! Pa, u tom slučaju kupite tri mobitela ili igrajte En – ten – tini. Hvala na pozivu i vidimo se u našem centru!
Grrrr! Aj, što ću sad. Trebam otići u taj centar pa vidjeti što se da iskopati.
Prvi dojmovi centra su pozitivni. Smjestili su nas u nekakvu prostranu sobu gdje smo dobili sendviče, vodu i neke blokiće s penkalom da slučajno ne zaboravimo zapisati velebne moždane izlučevine naših političara.
Oni su lijepo poredani na malom stolu ispred nas, a u sredini se ističe nedeklarirani homoseksualac koji počinje rad centra s rečenicom:
“Dragi novinari, okupili smo se ovdje kako bi vam objasnili zašto je ova vlada upravo najbolja vlada na svijetu. Ne znam otkud bih počeo od svih divnih stvari koje smo učinili za ovaj narod. Djela toliko govore da si jednostavno ne možemo priuštiti skromnost. Ipak, ja bih počeo od mojeg najdražeg ministra koji je zadužen za sport.”
Ministar sporta spremno počne s iščitavanjem sportskih dvorana i ostalih projekata koje je njegovo ministarstvo financiralo.
Pažljivo sam pratila njegov govor punih 25 minuta dok naposljetku nisam zaspala. Šteta što se u tih ostalih 5 minuta otkrilo kako je novac utrošen u nogometni stadion bio predviđen za gradnju bolnice, zaostale plaće igračima tog kluba isplatila je država koja je taj novac uzela iz blagajne zadužene za plaće škverovaca i što se otkrilo da je taj ministar prevario ženu s dvije lijepe Njemice i jednim Francuzom na službenom putu na EURO u Austriji i Švicarskoj. I tako, svi imali ekskluzivu, samo ja ne!
Poslije neslavnog debakla u centru, bar su nam dali piće i hranu. Mmm, baš je bilo fino. I ne samo to.. Vidim ja organizatora koji održava taj centar kako se približava meni.
Organizator: Odlično kolegice! Stvarno ste izuzetno popratili ovaj događaj! Evo, kad ste bili tako dobri i pospani poklonit ću vam nešto.
Ja: AAAAAH! SONY ERICSSON XPERIA X1 (trebala sam negdje staviti SE marku da post bude formalno povezan sa sadržajem)! Odlično, hvala vam puno!
Organizator: I ne samo to. Vidite sve one novinare koji su se zadovoljili samo izjavama ministra sporta i kojekakvim udrugama za zaštitu ljudskih prava? E, pa oni nisu dobili MOJ intervju. A vi ga možete dobiti potpuno besplatno.
Ja: Stvarno?! Hvala vam zaista puno na vašoj pažnji. Evo, odmah idem uključiti diktafon.
Organizator: Bla, bla, bla…
Ja: Super! Urednik će biti prezadovoljan.
Nekoliko ulica kasnije
Urednik: Pa dobro, jel’ ti znaš samo pušit kurac urednicima? Svi portali imaju ministrovu izjavu na glavnoj naslovnici, samo sam ja ostao papak! Znaš kako ću te sam…
Zvrrn! Zvrrn!
Urednik: Halo! Da! Da. Da. Da. Dobro! OK! Ma sunce moje malo, kako si ti meni vrijedna, još si napravila intervju s organizatorom. Bravo! Eh, kad smo već kod organizatora, upravo nas je nazvao i rekao kako je sve ono bila laž, oni novinari čak nemaju ni snimku toga, sve je to bila njihova parada da dokažu kako su bolji od nas. Ali nisu, zahvaljujući tebi mala. I još je organizator rekao da će nam dati bonus pa očekuj povišicu od 10 %. E, samo mi sad daj izjavu i slobodna si.
Ja: Ohhhh – kay! Here you go.
Ostavim mu diktafon i zbunjena odlazim doma. Nije prošlo dugo vremena kad me nazvao kolega koji je radio za konkurenciju.
U razgovoru, čijim bi se prenošenjem ova priča previše odužila i razvodnila, mi je rekao kako je policija pretražila njihovu redakciju po hitnom postupku, kao i redakcije ostalih kolega koji su posjedovali snimku i sve im uzeli pa me pitao imam li ja slučajno tu snimku.
OMG! Pa ostavila sam diktafon uključenim cijelo vrijeme. Super! Imam snimku! Ne, nije super. Što će mi sad reći urednik? Vjerojatno da ju izbrišem. Ako ju već nije izbrisao. Ipak, istina mora biti ispred posla pa ako ta snimka nije izbrisana moram učiniti sve kako bi je spasila. Trčim do redakcije kad tamo imam što i vidjeti.
Moj urednik, organizator i nedeklarirani homoseksualac kod obližnjeg kafića ispijaju kavicu. Urednik me pozove na njihov spoj.
Urednik: Hej! Evo nam heroja dana! Gledajte ju samo, gospodine premijeru, ima prave mjere da postane odlična novinarka. Što si trebala, Zlato?
Ja: Hmm, diktafon.
Urednik: Ostavio sam ga na svom stolu. Popij kavicu s nama pa ćemo zajedno otići po diktafon.
Nakon jedne duge gorke urednik i ja smo se vratili u redakciju. Tamo mi je rekao da bi bilo dobro da u prime timeu za sat vremena objavimo demanti organizatora sa službenom izjavom, a ako u to ubacim malo premijerovih opaski koje je danas nesebično podijelio s nama na kavi, možda će me organizator zapisati u svoju knjižicu dobrih novinara koji se danas sutra, kad im novinarski posao postane pretežak, mogu obratiti njemu za rad u ugodnom okruženju za visoku plaću.
Urednik: I to bi bilo to od mene. Ti znaš svoj posao. Ja idem sad na jedan drugi dogovor pa me neće biti dva sata, a ti me dostojno zamjeni i raspiši se.
Super! Sad mogu napisati pravu istinu! A mogu mi i slomiti noge kao onom novinaru na čiji su račun novi urednikovi kompanjoni danas zbijali šale. Pa neće biti propast svijeta ako objavim samo njihovu stranu priče. To rade sve redakcije, khm, u nedostatku drugih informacija, pa zašto ne bih i ja?
Izvadim mobitel i zovem svemogućeg doktora Grgu. Halo, Moj Kroj, možete li mi preporučiti tarifu?
BEEP! Služba za korisnike trenutno je nedostupna! BEEP!
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna (ako se potrefi da mi zbog posta policija zakuca na vrata).
